Vrbenske legende i zanimljivosti
U davno vrijeme postojao je jedan mistični svijet o kojem se samo šaputalo uz blago svijetlo svijeća. Električne energije nije bilo, a ni medija, dani su bili kratki, a noći duge, no mašta je bila živa i razigrana pa su ljudi obožavali stvarati i prepričavati priče uz toplo ognjište dok je zimi bura zavijala među krovovima ili za ljetnih sparina na uskim uličicama i trgovima. Naši su preci oživljavali cijeli jedan paralelni svijet vrbenskih štrolig u kojem su glavnu riječ vodile vili i maličići. Vili su bile predivne djevojke, u dugim bijelim haljinama, duge kose, s kopitima umjesto nogu. Pastiri su tvrdili da su ih viđali kako na mjesečni plešu po pašnjacima i oko lokvica na Misučajnici, Meklenčici i Tohorajčici. Jesu li to bili samo snovi iscrpljenih pastira ili zbilja, tko će znati?! Maličići su pak bili mali čovječuljci provokatori koji su obožavali zanovijetati ljudima. Neki su bili dobroćudni, neki objesni, neki šaljivi, a neki nakazni i zlobni. Priča o njima ima mnogo, poput one u kojoj se obijesni maličić zavukao u jednu od najstarijih kuća u Vrbniku u ulici Roč i zahtijevao od svojih stanara da mu svaki dan za ručak priprave makaruni, tjesteninu koju su Vrbenčani inače jeli samo u vrijeme blagdana. Vrbenske je legende popularizirao jedan od najvećih hrvatskih književnika August Šenoa u 19. st. U vrijeme studija prijateljevao s Vrbenčanom Matom Grškovićem od kojeg je doznao mnoge zanimljive priče koje će postati inspiracijom njegovih djela. Tako je nastala i jedna od najpoznatijih povjestica „Kugina kuća“, a i roman „Čuvaj se senjske ruke“ započinje u Vrbniku stoga se nemojte iznenaditi ako naiđete na ulicu Šenoin put koja se nalazi iznad surih hridina s kojih je djevojka Dume gledala prema moru i iščekivala svog dragog na uskočkom brodu da je spasi od nasrtljivog mletačkog prosca…
Običaji iz davnina
Vrbenčani drže do svojih običaja iz davnina i oživljavaju ih ovisno o dobu godine. Vrbenski mladići okupljeni u kumpanije druže se na manjažah, a osobito njeguju karnevalske običaje za Mesopust i stare pastirske običaje za Razgon. Posebno je svečano za Ivanju 24. lipnja o blagdanu zaštitnika mjesta sv. Ivana. Uz advent, Božić, korizmu i Uskrs također se vezuju mnogi običaji, starinske duhovne pjesme, ali i tradicionalna gastronomija. Zna se kada se pripremaju friti, a kad presnec, kada se jede bakalaj, a kada jančevina. U Velikom tjednu važnu ulogu imaju i vrbnički kapari, najstarija humanitarna bratovština u Hrvatskoj koja na Veliki petak u procesiji srednjovjekovnim napjevima „Božjim plačem“ oplakuje Isusovu smrt. I svadbeni običaji još su uvijek veoma živi. Ako se zateknete u Vrbniku u vrijeme pravoga vrbenskoga pira, čut ćete sopeli, tradicionalne pjesme, a na Placi Vrbničkog statuta vidjeti pirovjane kako u autohtonim nošnjama izvode vrbenski ples tanec koji se sastoji od kola, ženskoga kola, velih i malih ruk i potancu. Vrbnička je ženska nošnja bogata i dostojanstvena, izrađena s velikim umijećem, ukrašena ručnim radom, a nasljeđuje se kao najveće blago. Pojavljuje se u raznim verzijama, a najpoznatiji je tesnek koji prilikom plesa nalikuje otvorenom kišobranu u kontrastu crne teške suknje i šarenih končanih ukrasa varota u različitim bojama. Postoji i zimska verzija nošnje kotiga koja se izrađuje od janjeće kože i zečjeg krzna. Muška nošnja je veoma jednostavna. Prevladava crna boja kojom su po legendi pučani oplakivali Frankopane kada su izgubili otok Krk od Mlečana. Nošnja je prepuna simbolike te mnogo razotkriva o nekadašnjim društvenim prilikama i odnosima.
Ime Vrbnik
Prvi pisani spomen Vrbnika iz 1100. spominje put „ki gre v Verbnik“, u latinskim spisima spominje se kao „oppidum Verbenicum“, dok ga Mlečani nazivaju „Verbenico“. U 20. st. ustalilo se ime Vrbnik. O podrijetlu samoga imena ima više tumačenja. Neki ga dovode u vezu s vrbom koje ima izobilju u Vrbničkom polju, neki ime izvode iz latinske riječi verbena koja na hrvatskom označava biljku sporiš, neki pak Vrbnik izvode iz riječi vrh brijega, dok ga neki izvode iz nadimka obitelji Grban koja je nekada nosila ime Vrban. Stanovnici Vrbnika su Vrbenčani i Vrbenke, pridjev od imena je vrbenski ili vrbnički. Vrbenčani govore čakavskim narječjem „po vrbenski“ ili „šćeto po domaću“.
Poprivić (koprivić) na Misučajnici (Celtis australis)
Razgranatu zelenu dobrodošlicu svim namjernicima koji dolaze iz smjera Krka u Vrbnik šalje jedno od najstarijih i najvećih stabala na otoku Krku koje Vrbenčani zovu poprivić. Hrvatski naziv mu je koprivić zbog sličnosti listova s koprivom, dok su ga riječki biolozi nazvali „krčkim baobabom“ zbog glatke kore, slikovitih oblika i prenaglašenih dimenzija debla i grana. Plodovi, lišće i kora koprivića od davnine se smatraju ljekovitim, a pozitivan učinak imaju na smanjivanje bolova i upala. Plodovi koprivića su tamnosmeđe slatke okrugle koštunice koje su nekada bile omiljena poslastica djeci, a danas su samo hrana pticama. Koprivić je stablo koje možemo pronaći ponegdje duž jadranske obale, no nema mnogo samoniklih primjeraka, uglavnom su ih sadili ljudi po gradskim trgovima zbog velike krošnje koja stvara duboki hlad. Upravo zbog toga u Istri su ga zvali ladonja. Legendarni vrbnički poprivić nalazi se blizu lokve Misučajnice. Jedan veći primjerak ovakvog stabla nalazio se nekada na glavnoj cesti u Vrbničkom polju, ali je nastradao pogođen gromom. Poprivića ima i u samom središtu Vrbnika, odmorite u hladovini njihovih grana…
Istarski zvončić (Campanula fenestrellata subsp. Istriaca)
Da je proljeće stiglo u Vrbnik, znat ćete po plavkastim cvjetovima koji u busenima okite litice visoko iznad mora, pukotine zidova starih kuća i ponosni stoljetni zvonik. To su cvjetovi Istarskog zvončića, endemične biljke, rijetke i zaštićene koju možete pronaći na kvarnerskim otocima, padinama Učke i u nekim istarskim gradićima. Živopisni cvijet plave boje i dlakavih listića odolijeva jakoj buri, posolici i suši. Prirodna je metafora ljepote koja nastaje unatoč oskudnim prirodnim uvjetima.
Bjeloglavi sup (Gyps fulvus)
Bjeloglavi sup ptica je grabežljivica iz porodice jastrebova. Ovaj strvinar bijele glave neobičnog okovratnika ima impozantna krila čiji raspon može dosezati i do 2,80 m. Može živjeti i do 40 godina, a hrani se samo uginulim većim sisavcima i nikada ne napada živi plijen. Nekada je obitavao na cijeloj jadranskoj obali, no danas se gnijezdi samo na Cresu, Krku, Plavniku i Prviću. Krčka kolonija bjeloglavih supova obitava na jugoistočnoj strani otoka u Posebnom rezervatu Glavine – Mala luka koji se nalazi nedaleko Vrbnika s morske strane prema Baški. To je bio prvi ornitološki rezervat za zaštitu bjeloglavih supova u Europi proglašen 1969., a proteže se strmim živopisnim liticama Butinja i Kuntrepa, kanjona Jasenova i vrha Diviške. U njemu osim strogo zaštićenog bjeloglavog supa obitavaju i mnoge druge endemske vrste flore i faune. Ovi nadmoćni vladari neba i strmog krškog terena nekada su imali veoma važnu ulogu uklanjanja uginulih strvina dok su se ovdje intenzivno uzgajale ovce, bili su prisutni u kulturi i predaji ljudi s kojima su dijelili životni prostor, danas su ekološki zaštićena vrsta rijetkih ptica koju se u vrbničko-bašćanskom rezervatu može promatrati u prirodnom okruženju.
